U pauzi između dva okretaja,
zamisli da smo ostali djeca koja se igraju divovskim kosturima (prilično nespojivo sa sunčanim danom), s onim očima velikim od straha i znatiželje i rukama do lakta uronjenim u pepeo i svi smo junaci u Kući ideja sa sjajnim oklopima i legendom za sebe (dok ne lupkaju kosti pomičemo planete). Ili da smo, kao onda, ostali mornari na brodu pred oluju koji vežu užad za jedra i piju i pjevaju o Mauiju jer je tamni oblak samo mamac za val koji dolazi i kad nas diže, samo smo još više i više, a ako se spuštamo niz tobogan vode, kad pucne bič, smijemo postati ribe (ili brončani kipovi). Zamisli da smo ostali sanjari obučeni u klaunska odijela i da ništa od ovog sada čvrsto ne stoji, težina je samo naznaka budućnosti i nitko joj ne otvara vrata, brzi smo i gipki i neumorni, ne kao danas kad nas umaraju riječi koje istrče naprijed i olovne mamuze (na nježnim cipelama za menuet). |
Pitam se, kako bi izgledalo kada bih doista zašutjela. Tišine su dobre i hranjive, sjećam se još toga, onako, otprilike, iz vremena prije nego je ovaj čudan razgovor započeo. Voljela bih i da mogu reći sve što govorim, ali ne postoji to vrijeme. Susretnemo se negdje u onom što prethodi odvajanju, kao dodiri vršaka prstiju na početku jedne inklinale, na drugom kraju kao smrt na tramvajskoj stanici, trenutačno i rijetko i krajnje. iznutra |